Bilo je kasno proljeće godine 1575., a Sućurac, tada mali kaštel s kamenim zidinama pod mletačkom upravom, živio je u stalnom strahu od turskih pohoda. Tog dana, iz smjera Klisa, spustila se turska skupina, predvođena dvojicom konjanika i desetak naoružanih pješaka. Pratilo ih je petnaestak pripadnika turske raje, siromašnih ljudi naoružanih toljagama i batinama, koji su, vođeni glađu i pohlepom, tražili plijen u plodnim predjelima solinske prodoline.

Dok se glavnina skupine uputila prema Sućurcu, gdje su podno zidina čekali priliku za napad ili otmicu stoke, dio raje zaustavio se u predjelu zvanom Blato. Tu su, među povrtnjacima Sućurca, naišli na jegulje koje su ulovili u malim kanalima. Zapalivši vatru, počeli su ih peći na prutovima i jesti s neskrivenim uživanjem. Među njima je bio i mali Mujo, dječak kojeg su zvali Mujica, poznat po svom veselju i neumornoj znatiželji. Dok su odrasli pohlepno razmatrali što bi još mogli uzeti, Mujica se, sit i zadovoljan, sklupčao pokraj vatre i zaspao.

Za to vrijeme, stanovnici Sućurca brzo su reagirali. Čim su ugledali neprijatelje kako prilaze, povukli su se unutar zidina, zatvorili vrata i pripremili za obranu. S tornja kaštela poslali su dimne signale prema Poljudu, venecijanskoj utvrdi smještenoj preko mora, moleći pomoć. Odgovor je stigao brzo – mala galija s dvadesetak naoružanih vojnika krenula je iz Poljuda prema Sućurcu, spremna odbiti napad.

Kada su turski pljačkaši shvatili da stiže venecijanska pomoć, brzo su se povukli prema Klisu, ostavljajući za sobom Blato i svoje jednostavne vatrište. No, u kaosu povlačenja nisu primijetili da je Mujica ostao iza. Kad su Sućurani izašli iz zidina, pronašli su ga kako mirno spava pokraj ostataka pečenih jegulja. Umorni dječak bio je zarobljen bez otpora.

Mujica je ubrzo postao predmet rasprava među Sućuranima. Bio je premlad za ozbiljno kažnjavanje, a njegovo veselo lice i zbunjenost izazvali su više simpatije nego ljutnje. Odlučili su ga zadržati kao zarobljenika, ali i naučiti jeziku i običajima mjesta. S vremenom, mali Mujo, sada Mujica, postao je simbol pobjede Sućuraca nad turskim napadima, ali i podsjetnik na ljudskost u vremenima neprestanih sukoba.

Priča o zarobljenju malog Mujice godinama se prenosila među Sućuranima kao dokaz njihove hrabrosti, dosjetljivosti i spremnosti da obrane svoj dom, čak i pred stalnim prijetnjama s turskog Klisa.

Sudbina Mujice u Kaštel Sućurcu

Mali Mujica, zarobljen one sudbonosne noći kad je Sućurac obranjen od turskih pljačkaša, ostao je živjeti među Sućuranima. Isprva zbunjen i prestrašen, brzo je naučio jezik svojih novih sugrađana, a s vremenom je prihvatio njihovu vjeru i običaje. Ljudi su ga zavoljeli zbog njegove vedrine i snalažljivosti, a on je, zahvalan na novom početku, postao punopravan član zajednice.

Mujica je s godinama postao ribar, a priče kažu da je bio jedan od najboljih u hvatanju jegulja – možda zato što ga je miris i okus te ribe uvijek podsjećao na sudbonosni dan kada je promijenio svoj život. Osim ribarstva, znao je raditi i s motikom. Njegove ruke bile su spretne i u polju, a posebno je volio obrađivati vrtove u Blatu, baš na mjestu gdje su ga Sućurani prvi put pronašli. Tamo je, govorio je, “svaka biljka bolje rasla”, kao da su ga te njive prigrlile kao i ljudi.

Oženio se mladom Sućurankom, kćeri ribara, koja ga je prihvatila bez predrasuda. Njihov brak bio je plodan – dobili su desetoro djece, što muških, što ženskih. Kaštelani su primijetili da su Mujica i njegova djeca imali neobičnu put – nisu podnosili sunce, a na jakom bi se suncu lako crvenjeli, gulili i pigali. Ta se osobina među njihovim potomcima zadržala i postala prepoznatljiva, pa su ih u selu često zafrkavali zbog “turske krvi” koja im se, kako su govorili, nije mogla sakriti.

Mujica je ostao omiljen među svojim sugrađanima, a djeca i unuci nastavili su njegov rad. Njegova je obitelj postala primjer kako čak i u doba sukoba ljudi mogu pronaći zajednički jezik i stvoriti novi život. Priče o njegovom životu prenosile su se generacijama, a Sućurani su često govorili kako “mali Turčin” iz Blata nije postao samo njihov, nego je postao i najbolji čuvar njihovih vrtova i polja.

Na kraju, Mujica je pokopan na mjesnom groblju, među ljudima koji su ga prigrlili i s kojima je dijelio život. Njegov grob, kažu, i danas posjećuju njegovi potomci – oni koji su nastavili njegovu priču o prilagodbi, ljubavi i novim počecima u kamenim kaštelima Dalmacije.