Niti nakon četiri godine otkako je pokrenuta inicijativa za njegovu realizaciju, spomen obilježje poginulim braniteljima još nije ugledao svjetlo dana. Kako je ova inicijativa MO dobila suglasje i podršku roditelja poginulih, velikog dijela sumještana i predstavnika Župne zajednice mnogi se do danas pitaju gdje je to onda zapelo. Materijalne mogućnosti i novac? Ne jer prema svim razgovorima i činjenicama Gradu je ponuđena mogućnost sufinanciranja ili financiranja. Dakle takva bi realizacija Grad stajala od 0 kn ili vrlo malog i za Grad gotovo neznatnog iznosa. Obim ili vremenska složenost izvedbe? Ne jer se prijedlog kreće od minimalističke izvedbe spomenika pa do samo jednostavne ugradnje spomen ploče, a sve u vrlo kratkom vremenskom periodu. Sporno mjesto u vlasništvu Grada? Ne jer postoji zajednički i prihvaćen koncenzus. U čemu je onda problem? Po svemu volja i politikanstvo.

Brojne okolnosti obilježile su ne/postavljanje spomenika, od poništavanja natječaja za izbor najboljeg rada, loše komunikacije između MO kao inicijatora sa bivšim predstavnicima Grada Kaštela ali na žalost nastavile se evo i do danas pod novim sazivom gradske vlasti.

Uza sve pokušaje razumjevanja zakonske procedure neshvatljivo ili teško shvatljivo kako se promjenom vlasti sve radi ispočetka. Gotovo apsurdno zvući da je MO pored sve već postojeće i predane dokumentacije gradskom uredu, ponovno morao pokrenuti svoju inicijativu samima sebi ili to da ona dolaskom nove uprave gubi svoj dosadašnji pravni ili proceduralni kontinuitet.

Međutim, zanemarit to ali kako zapravo shvatiti nešto drugo? Ako bivša gradska uprava nije imala razumjevanja, a ni volje prema inicijatorima što je u pitanju danas kada sadašnje dužnosti obnašaju bivši inicijatori. Među njima je dogradonačelnik, pročelnica i dva gradska viječnika. Dakle je li samo u pitanju nehtjenje i politikanstvo ili razloga ima još. Možda nebriga i nesposobnost, kako god. U svakom slućaju u tom se nedostaku domoljubnog senzibiliteta odražava svo nepoštivanje i licemjeran odnos prema našim poginulim sumještanima i opčenito vrijednostima Domovinskog rata. Čemu se onda čuditi ako nastojanje za onim što bi u svakoj normalnoj sredini bilo jedan u biti sasvim normalan čin, kod nas postaje prava Golgota. Ne četvorogodišnja, već dvadesetogodišnja borba sa vjetrenjačama.

Na kraju se prisjetimo i upitajmo svi, znate li imena i broj naših poginulih sumještana iz Domovinskog rata?

Za informacije moj broj se nalazi u impresumu.