Danas je oni dan u godini za koji se, ča od mali nog znan, govori ona narodna talijanska, “Quattro aprilanti, quaranta duranti” ča oče reč da triba pratit kakvo je vrime otega dana i da če nan tako bit četrdeset daan,a ima i druga verzija,a ta je da sa četvrtin četvrtog završava četverodnevno razdoblje koje bi nan tribalo bit naznaka o tome ča nas od vrimena čeka u sljedeči četrdeset daan.Reče koko,a i te narodne izreke. A ča mislite da su naši stari bili bene? Sve one poslovice šta ji mi danas duperamo su puno,puuuno stare,a tokon prošlosti su se samo nadograđivale jerbo su ji generacije ono ča se reče, na svojoj koži osječale.

Nego vratimo se mi ovoj poslovici,po kojoj,ako gledamo prvu verziju ovi četrdeset dan šta nan slijedidu,tribalo bi bit lipo vrime sa puno sunca,a ako gledamo ovu drugu verziju,e onda če bit red juga,kiše,pa red sunca,red… A ka šta znamo,na kraju če bit onako kako bude,ne moremo mi utjecat ni na ono našto bi mogli utjecat,a kamoli čemo na ovo,na što siguro ne moremo.