Kada su Decimus Atilius Marcellus i Gaius Valerius stigli do solinskog amfiteatra, zatekli su pravu gungulu i vrevu. Gužva je bila ogromna, jer su ljudi sa svih strana pristizali kako bi zauzeli svoja mjesta na predstavi. Na prilazima areni prostirali su se štandovi i improvizirani prodajni stolovi. Tu su se prodavala razna jela i pića, kako bi se posjetitelji okrijepili tijekom dugog dana ispunjenog raznolikim predstavama.

Prodavači su glasno dozivali prolaznike nudeći kuhani suhi bob preliven maslinovim uljem, poslužen u malim keramičkim zdjelama uz komad svježe pečenog kruha. Na drugim štandovima mogli su se naći mali ražnjići s pečenim mesom, dok su u košarama bile naslagane sušene smokve i datulje punjene orasima. Miris pečenih sardina i skuša širio se iz metalnih posuda koje su se grijale na užarenim ugljenima.

Pića su se također nudila na svakom koraku. Mladići su nosili keramičke vrčeve i drvene čaše, iz kojih su posjetiteljima točili razrijeđeno vino ili osvježavajuću poscu – mješavinu vode i octa. Oni koji su donijeli vlastitu hranu i piće nosili su ih u osušenim izdubljenim tikvicama, praktičnim za dugotrajno čuvanje tekućine.
Većina gledatelja dolazila je sa svojim obiteljima, noseći što su mogli – neki pogače, masline i sir, dok su bogatiji imali luksuzne posude sa začinjenim vinom i slatkim kolačima.

Kako su se približili amfiteatru, gužva je postajala sve veća. Kameni zidovi arene dizali su se impozantno, a zvukovi unutrašnjosti – povici, pjesme i glasovi prodavača – dopirali su do ušiju dvojice prijatelja.
Decimus Atilius Marcellus: (s osmijehom) “Pogledaj, Gaiuse, kolika je gužva! Čini se da su svi iz okolice danas ovdje.”

Gaius Valerius: (s divljenjem) “Doista, Decimuse. Izgleda da će ovo biti dan za pamćenje. Pogledaj samo ta lica – iščekivanje, radost, pa i malo straha od onoga što će uslijediti.”

Pred ulazom su se prijatelji morali rastati. Decimus, pripadnik višeg staleža, ušao je kroz ulaz namijenjen uglednim građanima, dok je Gaius, kao trgovac i pripadnik nižeg staleža, morao koristiti odvojeni ulaz. Njihov rastanak bio je srdačan, ali pun neizgovorenog razumijevanja društvenih razlika.

Decimus Atilius Marcellus: (stavljajući ruku na Gaiusovo rame) “Neka ti Minerva i Jupiter podare dobar pogled na borbe, prijatelju. Na povratku ćemo razgovarati o dojmovima.”

Gaius Valerius: (kimajući glavom) “Neka i tebi uživanje ne pokvari gužva na tvojim tribinama, Decimuse. Vidimo se nakon predstave.”

Dok su svaki ulazili na svoj ulaz, u gužvi se Decimus susreo s poznatim licima i pozdravio ih, dok je Gaius stao u red zajedno s drugim trgovcima i radnicima, slušajući kako ljudi komentiraju što očekuju od današnjeg spektakla. Iz amfiteatra se već moglo čuti skandiranje publike i zvuci rogova koji su najavljivali početak programa.

Unutrašnjost amfiteatra obećavala je dan prepun uzbuđenja, borbi i slavlja, dok su se prijatelji povukli na svoje mjesto, iščekujući trenutak kad će ponovno zajedno hodati prema domu, raspravljajući o svemu što su vidjeli.

Nakon što su se pozdravili, Decimus je poveo svoju obitelj prema ulazu rezerviranom za viši stalež. Prolazili su kroz ukrašen arkadni hodnik, gdje su stražari pregledavali ulaznice i usmjeravali goste prema njihovim tribinama. Na svom mjestu, smještenom u prvom redu iznad arene, Decimus je ugledao poznato lice – Antonius Ferrarius Piskator
.
Antonius, veteran Velikog rimskog građanskog rata, poznatog kao “Godina četiri cara” (69. n.e.), bio je obilno nagrađen od cara Vespazijana za svoju lojalnost i sudjelovanje na pobjedničkoj strani. Zemlje koje je dobio protezale su se od Gajina na obroncima Kozjaka do okolnih predjela, a svojim je bogatstvom podupirao ne samo trgovinu nego i umjetnost.

Kad je ugledao Decimusa, podigao je ruku u znak pozdrava i prišao s osmijehom.

Antonius: “Decimuse, zar me božica Fortuna nije darovala! Nisam očekivao da ću baš ovdje naići na starog prijatelja.”

Decimus: “Antoninuse, tvoje vinograde na Gajinama hvalim pri svakom gutljaju. Tvoja vina pronalaze put do najboljih stolova. Kako si ti, a kako je posao?”

Antoninus se nasmiješi, očito ponosan na uspjeh svoje trgovine.

Antonius: “Dobro, hvala bogovima. Posao cvjeta, kao i loze na Kozjaku. Vjerojatno si već čuo kako su moja vina dospjela do samoga Rima, potražnja se višestruko povečala pa mi je dobri Vespazijan dodijelio još jednu centuriju zemljišta zapadno od gajina.Do sada sam imao 25 robova a sada ih planiram nabaviti još 30. A ti? Pretpostavljam da tvoji maslinici daju bogatu žetvu?”

Decimus: “Daju, ali uvijek ima mjesta za nova ulaganja. Razmišljao sam, možda bi te zanimalo nešto što smo Gaius Valerius i ja spominjali na putu ovamo. Planira izgraditi operativnu obalu ispod Blata kako bi unaprijedio trgovinu jeguljama. Potrebno mu je nekoliko brodova da bi sve realizirao, a ja već planiram ustupiti svoja tri stara broda. No, razmišljao sam da bi se i ti mogao pridružiti. Što kažeš?”

Antoninus namršti čelo, očito promišljajući prijedlog.

Antonius: “Operativna obala, kažeš? Ideja nije loša, ali trenutne obveze me već previše vežu. Osim toga, već sam ulagao u solinski teatar i podupirem glumce, pjevače i pjesnike koji nastupaju. Njihova umjetnost zaslužuje svu pažnju. Zbog njih sam danas i stigao ranije, prije nego što sam se uopće uputio ovamo u amfiteatar.Osim toga kupovina novih robova će me mnogo stajati tako da trenutno nisam baš u stanju dodatno ulgati. Ali možeš računati kako ću ti poslati svoje robove kao pomoć ako se ta gradnja ne bude obavljala u vrijeme intezivnih vinogradarskih radova.”

Decimus klimne glavom, razumijevajući prijateljevu suzdržanost.

Decimus: “Mecena si i to te čini posebnim, Antoninuse. Svijet treba ljude poput tebe koji prepoznaju važnost umjetnosti. Ako se predomisliš, znaš gdje me možeš pronaći.”

Razgovor je prekinuo zvuk bubnjeva koji je označio početak borbi. Antoninus se nasmije i reče:
Antonius: “Idemo uživati u predstavi. Jedan od mojih glumaca spominjao je kako planira inscenirati ovakvu borbu u teatru. Ne mogu zamisliti kako će to izgledati, ali znam da će izazvati salve smijeha.”

Oba muškarca zauzela su svoja mjesta, spremni pratiti dramatični spektakl koji se odvijao ispod njihovih nogu.

Borba je započela pod vrelim suncem solinske arene, dok se rulja na tribinama skupljala u gromoglasnim povicima. Gladijator Ferox, visok i snažan, stajao je usred arene s mačem u ruci i oklopom koji je blistao na suncu. Njegov pogled bio je miran, ali oči su mu odavale duboku koncentraciju. Nasuprot njemu, iza drvenih vrata koja su se upravo počela otvarati, nalazio se mladi lav, šikljajući bijesom i gladan nakon dana provedenih bez hrane.

Lav je bio dopremljen iz Afrike prije nekoliko tjedana, a njegov dolazak bio je vrhunac priprema za ovaj spektakl. Organizatori su ga namjerno izgladnjivali kako bi izazvali njegovu borbenost i krvoždnost. Njegove oštre kandže zabijale su se u pijesak arene dok je režao i pokušavao pobjednički zagrmjeti. Njegovo tijelo bilo je vitko, ali mišićavo, savršena mješavina snage i brzine.

Prije nego što su pustili lava u borbu, trojica robova povukla su dugačka konopca omotana oko njegovih prsa i vrata, pazeći da ga drže pod kontrolom. Publika je bučno protestirala zbog zadrške, zahtijevajući trenutni napad. Ali robovi su imali zadatak: spriječiti lava da odmah jurne na Feroxa kako borba ne bi završila prebrzo. Svaki put kad bi lav skočio naprijed, zategli bi konopac, prisiljavajući ga da se povuče. Lav je bjesnio, zabijajući svoje zube u zrak i pokušavajući se osloboditi.

Na znak sudca, robovi su pustili konopce i povukli se prema sigurnosti. Publika je ušla u trenutak napetog tišine. Lav je zarežao, a Ferox je podigao svoj mač, spreman za prvi udarac. Zvijer je u jednom skoku pojurila prema gladijatoru, a rulja na tribinama gromoglasno je vrisnula od uzbuđenja. Ferox je u posljednjem trenutku izbjegao lavov napad, zabijajući vrh svog mača u pijesak dok se prebacivao na stranu.

Lav se okrenuo s nevjerojatnom brzinom, kandžama grebajući tlo. Publika je pljeskala, podižući se na noge. Ferox je zamahnuo mačem prema lavu, pogađajući ga po boku, no rana je bila plitka i više je izazvala bijes nego što je oslabila zvijer. Lav je ponovno skočio, ovoga puta ciljajući Feroxovo rame. Gladijator se spretno sagnuo i, koristeći štit, odbio napad.

Svaki lavlji skok bio je popraćen povicima i pljeskom publike. Ferox se borio smireno i promišljeno, dok je lav sve više gubio strpljenje, djelomično zbog gladi, djelomično zbog krvave rane na boku. Publika je željela krv – bilo gladijatorovu ili lavovu.

Nakon nekoliko napetih minuta izmjene udaraca i izbjegavanja, Ferox je uočio svoju priliku. Lav je skočio još jednom, ali ovaj put previše otvoreno. Gladijator je u trenutku zakoračio u stranu i zarinuo svoj mač duboko u lavov vrat. Zvijer je ispustila zadnji krik, prije nego što je pala na pijesak, a krv je natopila tlo arene.

Rulja je eksplodirala u ovacijama. Ferox je podigao mač u zrak, iscrpljen, ali pobjednički. Njegovo ime odjekivalo je arenom, dok je sunce zalazilo iza tribina, obasjavajući scenu koja će još dugo ostati u sjećanju prisutnih.