Svake godine drugoga veljače na Sviječnicu u Američkomen gradiču Punxsutawney bude tako živo da se brojka od šest iljad stanovnika diko zna popet i na trideset iljad jerbo se sa svi stran sjati puno svita naravno uz sedmu silu koja oti događaj nikako ne propušta,a razlog tome je za vidit oče li najpoznatiji svizac i “meteorolog” na svitu Phil ugledat svoju sjenu. To je tradicija koju su davne 1886 godine…

A odgovor je prilično jednostavan. NIKOME! Evo jema več tri miseca da se oformija ovi novi Mjesni Odbor,a mi osin odgovora od presjednika da če bit problem okolo upisivanja imena Lorena Šulentića na spomen obilježje,ništa drugo nismo uspili saznat. Zašto je sve tako tromo i događa se puževin korakon neznan,ali znan da ne more više tako. Evo najbanalnija stvar koju san pri pedesetak daan pridložija da je triba učinit ni…

Od kako se u jedanajesti misec počelo sa stavljanjiman kontejneri za glomazni otpad u Sučurac bi to tribalo bit prvi i treči ponediljak u misecu. I ovi ponediljak fermaje mene jedan pa me pita da koji je ovo ponediljak u misecu,a gledan sad ja našto ovi cilja,a on če meni,da po onomen koliko on zna računat ovi bi kontejnejar za glomazni otpad triba doč u drugi ponediljak,a ne ovi,a je,dobro…

Jema več niko vrime,a i jutros je isto tako policija zaustavljala ljude koji su prilazili cestu tamo kraj bivšega stajališta od “Duje”.Ovome jutros ča san s njin razgovara samo je uzelo podatke i pošto mu je prvi put proša je sa opomenon,a ponovni isti prekršaj povlači za sebon i kaznu. Pošto su tote stacionirana dva dučana sa meson,pekara i velika samoposluga cilo vrime na tomen potezu priko ceste prolazi puuuno…

Tkalčićeva je bila tematski uređena,moglo se vidit kako su obrti i dučani nekad izgledali: Zanimljivo je da jin je bicikla glavni ukrasni objekt: A mene su se najviše dojmile instalacije koje su se sastojale od igre karte, plastike i svitla,a bile su smištene u Gričkomen tunelu:

Ovo doli na slikan je tondin: Asti, ima bit da ja jeman lipi godin jerbo kad se sitin u ove dane okolo Nove Godine na što smo mi sve pucali,a ča sve od arsenala danas u dučane moremo vazest… Tamo nigdi kad san se ja uvatija otega „posla“ onda mi je prvo pucače sredstvo bija tondin. A tondin se sastoja od bokun željezne ručke na vrju sa isto tako komadon…

I još usput čisti ono ča su nesavjesni uspili u more uvalit.

Evo se je jučera dogodila i jubilarna,petnajesta po redu utrka kariči u našemu selu. Ovi fenomen bi tribalo proučavat,da se ovoliko svita od oni najmanji,pa do oni najstariji skupi za gledat one ča se vozikadu na komad daske na koju su mekli nika željezna kola koja stvaradu nemoguču buku i to sve bude gotovo u sedan minuti,dokle prvi od natjecatelji prođe kroz cilj. I ča je još zanimljivije,samo desetak minuti…

Evo san ja pinkicu osvitlija 😀