Miro Sokol Dobitnik ovogodišnje nagrade za životno djelo nam je pričom kroz prošlost pokaza kako je to bilo:

“Instinktivno se prisjetih mnogih ljudi iz mojeg okruženja, koji su također puno toga napravili, učinili, stvorili, možda čak i više od mene, pa su mogli biti u ovom trenu na mom mjestu, zato eto mi prilika da ovu nagradu makar u mojim dubokim mislima podijelim sa svima njima, kako onima živućima, tako i onima koji su nas usput napustili… ovo je stvarno naša zajednička nagrada.
Baš zbog toga htio bih ponovno istaći da sam samo bio jedan od onih koji su stvarali uspjehe u Mjesnoj zajednici, KUD-u, DVD-u, Komisiji za očuvanje kulturne baštine K. Sućurac.
Kako su povijesti društvenih organizacija manje-više opisane u njihovim knjigama i monografijama, nema smisla opisivati moj rad u njima.
Želja mi je ovdje istaći detalje i osobe koje su djelovale u okviru Savjeta Mjesne zajednice i kasnije Komisije za kulturu u Kaštel Sućurcu, a koji bi nekim sadašnjim i novim generacijama mogle biti od koristi…

Od 1973.g. do 1982.g., dakle punih 9 godina bio sam predsjednik Mjesne zajednice i u tom vremenu mnogo se napravilo zaslugom svih nosioca programa, pa nikako ne mogu reći da sam ja nešto posebno napravio i da sam ja jedini nositelj zasluga, kad ih je bilo mnogo oko mene. Ja sam bio, samo jedan kotačić u tom mehanizmu i to kao kotačić koji je davao ritam, nastojeći da se sistem u euforiji ne razleti ili u momentima razočaranja ne zaustavi, a takvih je momenata bilo puno…
Kao predsjednik MZ nastojao sam da svi budemo pravi prijatelji, bez vrijeđanja, omalovažavanja ili beneficija. Oni koji nisu prihvaćali takav način rada sami su nas napuštali. Donosili smo dugoročne planove, odredili bi nosioce pojedinih zadataka i radili, međusobno se ispomažući. Naši planovi bili su doista ambiciozni i za mnoge izgledali megalomanski, ali naš zajednički rad u MZ rezultirao je time da smo sve planirano i doveli do kraja…
Naš prvi zadatak bio je drugo proširenje Groblja na istočnoj strani postojećeg ispod zida „šimatorija“. To je iziskivalo premještanje obilaznog puta dalje na istok i stvaranje potpuno Novog Groblja u sklopu starog , kako bi tada cijeli kompleks oko Gospe na Hlada bio opremljen svim potrebnim suvremenim sadržajima.

Odmah smo naručili izradu projektne dokumentacije, jer je prethodni Savjet MZ već prodao 5 terena za izgradnju grobnica gotovo na samom ulazu u crkvu. Dvije na jugozapadu od ulaza u crkvu već su bile iskopane , a tri su bile predviđene na sjeverozapadu od ulaza u crkvu ispod suhozida. Te radove smo odmah prekinuli, a ljudima obećali besplatan teren na novom groblju. Sa obitelji Biočić (Ančini) čija je grobnica već od ranije bila izgrađena i korištena, dogovorili smo izgraditi grobnicu u grube radove na novom groblju, premjestiti pokojnike, a staru grobnicu porušili i potom zatrpali. Na taj smo način sačuvali teren ispred crkve za vjerske obrede.
Projekt Novog groblja izradio je inženjer zaposlen u Upravi groblja Lovrinac. Projektom je bilo predviđeno miniranje kamene glavice radi planiranja terena, što smo mi jednostavno odbili, jer smo zaključili da je glavica kao takva prirodni spomenik. Mrtvačnica je bila predviđena veličine 4×4 m od betonskih bloketa, a potporni zidovi od betona.
Sasvim slučajno doznali smo kako će se kamene ploče i veliki kameni blokovi, koji su bili pohranjeni kod stare Popove kuće, Odlukom općine Split upotrijebiti negdje u Kaštelima. Kamene ploče smo odmah odnijeli na Groblje za mrtvačnicu, a kamene blokove (materijal predviđen za produženje mula prema zapadu) u Jadrankamena koji nam je izradio kamene lukove i stupove za strehu. Potporne zidove umjesto betona radili smo kamenom koji smo vlastitim radnim akcijama kupili ispred samog buldožera kod planiranja terena.

Osobno zaduženje za Novo Groblje dobio je Pero Pavelin, a njegovim velikim zalaganjem uz podršku i pomoć ostalih članova Savjeta MZ, ono je potpuno završeno 1975.g. na ponos Sućurcu.
Uz sve izgrađene ili dograđene sadržaje, obnovljena je i Kapelana na Groblju kao i njen krov i okoliš, a na čelu tog zadatka bio je Marin Žegarac.

Vatrogasce koje smo u međuvremenu premjestili iz Miškovca u Đardin svakodnevno smo tjerali da otkupe teren i započnu radove za Novi dom na magistrali jer je Đardin bio namijenjen Zdravstvenoj stanici (3 paviljona).
U dogovoru sa Domom Zdravlja Split, organizirali smo prikupljanje obveznica zajma za auto-put Split-Zagreb i cesta Republike Hrvatske. Podijelili smo mjesto u 13 rajona odredili po dvije osobe koje su po kućama molili mještane da nam ustupe obveznice objašnjavajući im njihovu namjenu. Mještani su se odazvali iznad svih očekivanja i sakupljene obveznice predali smo Domu zdravlja Split, kao inicijalna sredstva. Nositelj ovog posla bio je Marin Bakotin Terinac koji izvanredno obavio ovaj opsežan zadatak.

Vrlo slično postupio je DVD „Mladost“ i od prikupljenih obveznica (bila su dva zajma) otkupilo teren za današnji Vatrogasni dom.
Prosjekao se Gaj i napravila protupožarna staza, ako bi se rijetka makija sačuvala od prijetećih šumskih požara. Kasnije je put sa Malačke sredstvima SIZ-a Zaštite od požara došao sve do Planinarskog doma, a na čelu radova opet je bio naš Pero Pavelin.

Preuređena je Kino dvorana, kao i prostorije KUD-a, u kojima su članovi društva sami uredili interijere i izradili potrebni namještaj.
Otkupili smo kulu „Top“ od obitelji Jure Katalinića i to novčanim sredstvima sakupljenim od društava i pojedanaca.
Dovršili školsku dvoranu, a početkom osamdesetih organizirali i „Karnevalske svečanosti“ na Glavici dovodeći bezbrojne javne ličnosti i Klape u goste.
Izdali monografiju Sućurca, a uz, u međuvremenu izgrađen prelijepi vatrogasni dom sa svim potrebnim sadržajima, iznad garaže izgrađena je višenamjenska dvorana Mjesne zajednice.
Kad smo već kod ovoga moram istaći da su ostvarenja DVD-a Mladost ogromna i zaslužuju naš poseban tretman koji u ovom izvještaju nije moguće jednostavno opisati, a posebno ja koji sam bio samo jedan aktivni član tog društva. Nositelj tog programa je bila Uprava Društva i predsjednik Ivica Batina.

Doveli smo Splitsku Banku u prostorije Penzionera, a njih premjestili u Biskupiju. U to doba napravljene se i dvije nove trafo-stanice „Vrila“ i ona uz Zdravstvenu stanicu. Također smo popravili krov na Biskupiji zamijenivši dotrajale novim kupama kanalicama. Popravili narušeni Volat u Gospojskoj štradi i postavili stepenište do Glavice, izgradili parkiralište izmeđe zgrada na Gosopici za okretište autobusa „dvojke“, asfaltirali ulice i još mnogo toga…

Tako smo od SIZ-a za kulturu ishodili dio sredstava za saniranje starog zvonika. Radnici su izgradili betonsko stepenište i željezom i betonom osigurali piramidu zvonika. Vršno kamenje na zvoniku udarom groma se rasulo pa je trebalo izraditi nove kamene elemente. Išli smo kod kamenoklesara gospodina Župe da nam on to besplatno napravi. Pristao je uz uvjet da mi donesemo kamen iz kojeg će se moći napraviti spomenuti elementi.
Kod nas na Groblju bilo je par kamenih blokova (to su uglavnom bili postamenti odbačeni van granica groblja) odmah smo ih prenijeli Župi koji je po našim skicama i mjerama izradio elemente koje su onda majstori učvrstili na vrh zvonika.
Vrijedno je napomenuti da smo za svoj rad dobili kolektivnu nagradu grada Kaštela.
Četiri naša člana, Ante Luketin, Božidar Delić, Jozo Miolin i moja malenkost, ušla su u Odbor za osnivanje Društva „Bijači“, redovito sudjelovali na sastancima pomažući u realizaciji programa i
sreli mnogo novih divnih suradnika.
Morao sam ovo iznijeti jer mnogo ovoga i popratnih manifestacija tog doba išlo je na uštrb naših obitelji kojima smo uskratili dijelom najbolje godine života dajući sve to za ljubav prema svom Sućurcu i njegovim mještanima koji su nas pak gotovo u svemu podržavali.
Zato još jednom hvala:
– Tvornici cementa na čelu sa direktorom Ivom Bašićem i s direktorima OUR-a Jozom Miolin i Marinom Žegarac, te tajnicom Mariji Antičević koja je obavljala sve prepiske zapisnika, izvještaja i dokumentacije MZ.
– Mirku Marinović Kokanovu, koji je bio naš nadzorni organ u izgradnji Groblja i obnovi Zvonika.
– Hrvoju Bakotin na osiguranju većeg dijela financijskih sredstava za sufinanciranje monografije K.Sućurca.
– Pavi i Iliji Sokol, te Srećku Božiću na izradi vitrina i postamenata za izložbe, kao i hrastovih vrata na zvoniku.
– Neni Gavraniću (iako nije bio član komisije) što se između ostalog potrudio da Jadrankamen izradi 4 kamena stupića, koji su nedostajali na vijencu zvonika.
– Tonću Kataliniću koji je samoinicijativno od prokroma napravio križ za Zvonik.
– Božidaru Deliću koji je sudjelovao u svim akcijama, a posebno na prijenosu informacija i oglašavanja u „Slobodnoj Dalmaciji“
– Anti Luketin koji je vodio (rukopm pisane) zapisnike i pripremao izvještaje
– Tihomiru Šiškov koji je preko Exportdrva osigurao potreban drvni materijal za izradu vitrina, kao i njihov projekat.
– Luki Meštrovu i Kruni Bartulici koji su bili zaduženi za rješavanje spornih problema kao i ostalih poslova između MZ i Općine Split
– Barakašima na vikend iskopima u crkvi sv. Jurja, a posebno Tonču Buriću kustosu, koji je volonterski nadzirao ta iskapanja.
– Jozi Miolinu i Božidaru Deliću koji su organizirali poslove oko saniranja i uređenja crkvica sv. Jurja i sv. Luke
– Upravi i članovima DVD Mladost koji su na naš poziv uvijek promptno dolazili i pomagali, posebno predsjedniku Ivici Batina.
– Izuzetnu zahvalnost dugujemo našoj Župi i svim župnicima s kojima smo uvijek dobro surađivali, a oni su opet imali puno razumijevanje za potrebe svojih župljana.
– Društvu „Bijaći“ i Ankici Babin, koji su nam pomogli u organiziranju nekoliko izložbi
(Vrijedno je napomenuti da 5 ministara otvaralo je naše izložbe)
– Članovima Komisije za kulturu, koji su bili organizatori znanstvenog skupa u povodu 600-te godišnjice Kaštel Sućurca, na kojem su prisustvovali akademici iz Splita, Zadra i Zagrebasa kojega smo u suradnji sa Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika i izdali zbornik sa tog skupa.

Molio bih oprost ako sam nekoga nehotice ispustio iz ovog izvještaja i zahvala. Sve ovo napisano je iz moje osobne želje da se pohrane neki detalji i osobe iz tog razdoblja…

Osobnim sredstvima i kamerom snimio sam dosta filmskog materijala od kojih su nastala 4 amaterska filma, koje sam predao upravama društava i osim onoga u vatrogasaca ne znam gdje su ostali završili:
– NK Jadran, proslava sa svečanom Skupštinom kao i izložba prigodom 50-godišnjice
– PD Kozjak, prijenos materijala vojnim helikopterom, od kojih je jedan nažalost doživio nesreću sa trojicom poginulih.
– Svečano otvaranje Košarkaškog igrališta na Sokolani
– DVD Mladost, film „Vatrena mladost“ koji su jedini presnimljen na digitalni medij i sačuvan za gledanje…
Gledajući scene prosjecanja šume u stazu za buldožerske iskope porotv-požarnog puta, podsjetilo me ja na ogroman entuzijazam svih uzrasta mještana, od onih najstarijih vićnih kosiru do najmlađih koji su na nejakim plečima iznosili snoplje vatrogascima na spaljivanje. Bio je to zaista zajednički posao svih društava, omladininskih brigada i radnih organizacija…
Za snimanje ovih zbivanja trebalo je mnogo truda, kao i filmskih vrpci, a sam sve radio bez ikakve naknade.

Na kraju još jednom iskazujući puno poštovanje i duboku zahvalnost svojim živučim i preminulim suradnicima, odlučio sam novčani dio nagrade podijeliti:
– 5.000 kn Župnoj crkvi Sv Jurja mučenika u K. Sućurcu namjenski za Riznicu
– 5.000 kn Domu za osobe sa posebnim potrebama „MIR“ u Rudinama.”

Miroslav Sokol

I posli ovoga gori pročitanoga ne triba više ništa ni nadodat ni oduzest,nego samo reč da je nagrada
zasluženo došla u prave ruke.