Pari če Van se ovo sve skupa ka malo dugo,ali je jako zanimljivo. Za nas Sučurane znadu reč da smo ka “posebni”,a od kad seže ta posebnost,je li od 1620 godine ili možda i prije…?

Ovaj hram podiže puk Bogu, močnoj Gospi i svome zaštitniku svojom krvlju godine Gospodnje 1691. Ovo je natpis koji morete pročitat na kamenomen pragu u temeljima stare crkve napisan na Latinskome bez ikakvoga prijevoda, pa zato svako malo o tomen počmedu razne priče i naravno polemike zašto su Sučurani napisali da su svojom krvlju podigli crkvu?

Za da bi nan to sve bilo jasnije triba se vratit malo u prošlost,točnije u 1620 godinu kad su se Sučurani prvi put pravno sporili sa spliskin nadbiskupon,a kad je knez Splita Franjo Morosini bez sumnje potaknut od nadbiskupa Sforze Ponzonija naredija svojima činovniciman i gaštaldu Kaštel Sučurca kako moraju objavit da svi oni kojima su zemlje na nadpiskupskom posjedu moraju iste godine kao dobri radnici počet obrađivat sve do sada zapuštene zemlje (po vrletima Kozjaka) buduči da se ovako pravi velika šteta gospodinu nadbiskupu.

Nadbiskup Ponzoni nastupija je vrlo oštro prema seljanima-Sučuraniman pa je izda i odredbe
– Svi oni koji su sagradili kučice u dvorištu nadbiskupske kuče U Kaštel Sučurcu moraju te iste kuče i maknit…

– Ako koji od težaka oče prodat svoje poboljšice na nadbiskupskome zemljištu,nadbiskup ima prednost pri kupnji, a isplatit če se po procjeni vještaka

– Kuče koje imaju seljaci,osobito u rečenome kaštilu ne mogu se niti prodati niti otuđiti

– ukoliko se tiče zemljišta,bez znanja i izričitoga pristanka nadbiskupova koji pri kupovini uvik ima prednost ili mu se ima priznati kakav podarak za njegovo zemljište

– nijedan dijal nadbiskupski zemalja nema bit izuzet od plačanja poreštice biskupu osim ako je izuzet od prejasnog dužda ili apostolske stolice itd.,itd.

I sad su ta no Sučurani poslali opširnu žalbu u kojoj su se vratili iljadu godin unazad i vataju se za Kraljevske povlastice koje svjedoče da su podnosioci dopisa(Sučurani) posjedovali pokretna i nepokretna dobra i da su prema tome kao podanici bili vlasnici svi oni dobara- polja,vinograde, građevine,a sada nakon gotovo iljadu godin nadbiskupu če bit dozvoljeno da izmini kraljeve riči na našu propast i nepodnosivo tlačenje i da nas od vlasnika pritvori u kolone.

Nadbiskup je sad ka dokaz pridočija da Sučurani ne plačadu crkvenu desetinu ka druge župe,več samo četvrtinu,našto su oni odgovorili da je četvrtina njiova crkvena desetina,a dužnost bi nadbiskupa bila da brine za svoje vjernike,šta on ne čini, več crkvu Sv.Jurja ostavlja zapuštenon tj. iako od nji prima četvrtinu plodov i mnoge druge darove,nadbiskup ne obavlja one svečeničke dužnosti na koje ga spomenuta davanja obavezuju, nego su Sučurani našli župnika koji če obavljat službe i sami ga za to plačaju.

A zašto Sučurani u tome svemu spominjedu da oni tribadu davat četvrtinu,a ne desetinu,a zato jer su se uvatili prve povlastice kneza Mislava U kojoj se radilo o dvjema desetinama.
Prva je predstavljala stvarni navodni poklon zemalja(sa seljacima) crkvi Sv.Jurja,a očitovala se u nadbiskupskome vlasništvu zemlje i u davanju četvrtine plodova seljaka Nadbiskupiji i davanju poklona ,a druga je predstavljala crkvenu desetinu od svi prihoda šta su i drugdje seljaci davali crkvenomen glavaru,redovito župniku,a Sučurani je ne daju nadbiskupu,več župniku šta su ga sami izabrali.itd.

Položaj crkve izvan zidin naselja smištena je tako da su joj se pročelja otvarala prema mjesnomen trgu, uvjetova je i njezinu neobičnu i kakonski nepropisnu orijentaciju (na šta se u ono vrime strogo pazilo) tj. apsidom i oltaron prema zapadu,a ne prema istoku jer bi u protivnome ulaz u crkvu bija izvan ograđenoga i branjenoga prostora,a turski ratovi još nisu bili gotovi.

Da je to bilo toliko čudno u ono vrime govori i rugalica koju je napisa neki pučki pjesnik.

Sučur grade,ni selo ni grade,
Ni u tebi konja ni junaka
Nego ništo plavi divojaka
I to i je Šarič obljubio,
Naopako crkvu sagradio,
Od istoka vrata učinio,
od zapada misu govorio

I na kraju da ne ispadne da san ja ovoliko pametan ovo gori šta je napisano pročitano je u Monografiji našega sela koja je učinjena 1978 godine i kojon se u ono vrime,a i danas malo ko more pofalit.