Dogodilo se to prisinoč okolo šest i dvadeset i pet kad san iša po malu u školu.
Cilo vrime učimo dicu praviliman u prometu pa tako i da kad prilazidu cestu to činidu priko pješačkoga prilaza. I prisinoč je ovi mali ča je pritrčava cestu priko Novoga puta to činija na zebru,ma je na onu suprotnu stranu ceste u traku šta gre prema nizdol tika uza pješački (morete vidit na slici,s tin da su bila udunjena svitla) bila parkirana auta (jedna od oni malo visočiji),a ja šta san odija odozdala prema uzgor maloga šta je pritrčava vidija san tek kad se je stvorija isprid mene,jer ga od ote parkirane aute uopče prije nisan vidija i sriča da je fičo sta u mistu kad san zakočija dokle je mali pritrčava cestu,a mala je sa zanjega sica uspila samo reč ajme. Ništo pod hitno triba učinit jerbo su ovakve parkirane aute nasrid ceste svakodnevnica na ovomen mistu,a eto,ovi put je sve dobro prošlo,a drugi put ko zna. Moran priznat da su mi se oti momenat ono ča se reče osikle noge,najedan put san se priznojija i lipo san se pripa tako da san do doma liza sa brojkon dvadeset na celeru.

Evo je meklo i novi znak ča ga je niko izgulija,a i oni ča se je do sad igra na kukalo,”našlo ga je” i sad se lipo vidi.

Prije:

Sad: