Da ne bude zabune,ostavimo sa strane Putalj i Svetoga Juru di je sve počelo,ovde je rič o selu u kojemu sad stojimo i početku gradnje kule kojoj su se na današnji dan pri 629 godin udrili temelji,e pa me zva Dragan Kovač da bi li ja doša doli isprid te kule pa da se današnji dan obilježi na jedan skroman način,paljenjen lumina za Andriju Benzija koji je zaslužan da se selo u kojemu živimo počelo gradit.

Ali da ja sad puno ne dužin evo na ča mi je Dragan da na stiku,a ja pribacija na ovu stranicu pa da o tome svemu budete malo informirani.

Evo na doli maleni textičič:

Mashogradske štorije-ANDREA DI PIETRO DI GIONTA DEI BENZI-osnivač Mashograda

Iz svega toga, osobito iz perugianskog dokumenta, jasno proizlazi da Benzi predstavlja prezime našeg Nadbiskupa, a riječ Gualdo rodno mjesto
Pa da nisan Šizun, jesan. Tvrdoglav a naročito kad me neko jel…Pri desetak godin a mozda i više, kad su me zezali i Talijani i Švicarci a o ovima našin učenin glavama neču niti da govorin, jerbo ih mogu nabrojat imenom i prezimenon al će mi se sticat, al neću.
U svakom slučaju, tvrdoglav ka ca jesan(ka livak i jarac) uspija san dokazat da nas osnivač Mashograda nije Andrija Gualdi ka ča jedna ulica u Mashogradu jema njegovo ime, več je njegovo ime Andrija Benzi iz Gualda. (jeman originalne dokumente iz Italije i Švicarske)
I ča sad? Ništa. 12. desetoga, 1392. Dobija je biskup splitski koji je dosa priko veze, jer mu je tu radija rodjak, u Splitsku biskupiju, Andrija Benzi, dozvolu od kralja Žigmunda da gradi kulu u Mashogradu. Mozete li zamisliti tog čovika, biskupasplitskoga, koji je jema dva fakulteta, kako šeta Splitom sa oruzjem(pištoljin) kako je nakon Splita mora pobić jer je volija mlade djevice, a najebali Sućurani jer je bija pobiga u Mashogradsku kulu pa je spličani zapalili, pa ga je kralj Žigmund malo maka do palestine pa u madarsku u Kaloč Bach gdje je kao biskup krunio careve, da bi potom isa u Švicarsku u Sion postat biskupon i uspjesno okonča rat i tu umra a još za zivota dao sebi napravit sarkofag u Sionskoj katedrali, gdje je i pokopan?
Nepoznati autor je napravija njegov portret a ja san ga da napravit na ulju na platnu sa grbovima Gualda Tadina di je rodjen, Kaštel Sućurca gdje je osnova nase misto i Siona di je umra.(tu sliku sam poklonio našoj župi i nadan se da je još tamo iako nije izlozena u Crkvi)Mislim da mi Mashogradjani jemamo jedini sliku naseg osnivača, za ostala Kaštela nisan sigur…
Eto ovo je moj uvod a svi koji zelite pročitat povijesne činjenice iz njegova zivota , pročitajte u nastavku:

Andrea di Pietro di Gionta (ili Giunta) dei Benzi rodio se u mjestu Gualdo Tadino ili u njegovoj okolici gdje i danas, osobito u selu Cerqueto žive neke stare obitelji koji imaju prezime Benzi ili Bensì. Zasigurno se rodio oko polovice XIV. stoljeća i prva zabilješka koju imamo o njemu je da je nakon zaređenja dobio mjesto kapelana u Crkvi sv. Leopolda koja je tada postojala u jednom zaseoku Gualda koji se zvao Le Piagge.
Nepoznato nam je zbog kojih se sretnih okolnosti, nakon što je diplomirao pravo, brzo popeo do najviših svečeničkih naslova, no sigurno je da ga je pred kraj 1388. papa Urbano VI izabrao za Splitskog nadbiskupa u Dalmaciji. Tu je u stvari bilo ispražnjeno mjesto nadbiskupa zbog dobrovoljne abdikacije biskupa Ugolina koji je zbog toga imenovao svojim zastupnikom u Rimu pri Svetoj Stolici dotičnog Antonia iz Gualda, papinskog pisara, kako bi se žurno imenovao novi prelat za splitsku nadbiskupiju i vrlo vjerojatno je upravo taj Antonio iz Gualda utjecao na papu Urbana VI. kako bi izbor pao na njegovog sumještanina(rodjaka) Andreu dei Benzi.

Vrlo utjecajna i bogata Splitska nadbiskupija u to doba nalazila se na granici između Bosanske i Ugarske kraljevine, a Benzi je postavljen na taj položaj u iznimno teškim trenucima zbog velikih prevrata i dubokih političkih nemira; no sa spretnošću i oprezom dostojnim divljenja znao je kako steći prijateljstvo Stjepana Tvrtka, bosanskog kralja i ugarskog kralja Zigmunda koji su ga držali svojim savjetnikom i vrlo cijenili. U ispravama i pismima dvaju kraljeva, Andrea dei Benzi navodi se s vrlo laskavim naslovima poput «Legum Doctor; Fidelis consiliarius et capellanus noster spiritualis; noster consiliarius carus et fidelis». Nadbiskup se navelike koristio ovim prijateljstvom te je stekao izuzetne beneficije, privilegije i imunitet za njegovu važnu biskupiju čija je prava gorljivo branio pred plemstvom i protiv same splitske komune te je uspio povratiti mnoge rente i crkvena dobra koji su već otprije bili izgubljeni zbog nedopuštene otimačine. Dobio je čak i pravo da može graditi manje tvrđave i kaštele za obranu svojih posjeda koji su bili vrlo veliki i njima se upravljalo prema srednovjekovnim zakonima te su se gotovo mogli smatrati malim kraljevstvom kako proizlazi iz detaljnih popisa imovine koje je dao sastaviti nadbiskup Andrea i koji su ostali do naših dana u splitskom crkvenom arhivu. O značajnom djelovanju Benzija u korist Splitske nadbiskupije detaljno govori uostalom Parlati u svojoj knjizi «Illirico Sacro».

No izuzetna Benzijeva aktivnost i njegovo veliko upletanje u javni život, iako su mu s jedne strane osigurali zaštitu i prijateljstvo bosanskog i ugarskog kralja, s druge strane su stvorili brojna neprijateljstva i zavist u narodu. Već je rečeno da se u Splitu u to vrijeme vodila žestoka borba za političku prevlast. Ugarski kralj Zigmund već je neko vrijeme ratovao protiv napuljskog kralja Ladislava koji mu je pokušavao oteti vlast, a Zigmundovi podanici, osobito u Splitu, podijelili su se u svije suprotstavljene frakcije, jedna od kojih je podržavala legitimnog kralja Zigmunda dok je druga otvoreno pristajala uz pretendenta kralja Ladislava. Između te dvije strane, prema srednovjekovnim običajima, često je dolazilo do međusobnih žestokih i krvavih sukoba i čini se da moćni Nadbiskup nije ostao neutralan između protivničkih strana nego je koristio sav svoj utjecaj da bi podupirao, čak i oružjem, Zigmundove pristaše, dok se on osobno običavao kretati vidno naoružan, što je uostalom bilo u skladu s običajima tih ratnih vremena. Zbog svega toga žestoka mržnja koju je prema njemu osjećao splitski narod, koji je uglavnom bio protiv ugarskog kralja, a podržavao Ladislava, provalila je na kraju sredinom prosinca 1402. u pravu pobunu protiv Nadbiskupa koji se, napadnut i zlostavljan od strane razbješnjele rulje, jedva spasio u svom sigurnom dvorcu, pobjegavši potom kriomice iz grada da bi se sklonio na dvoru svog prijatelja Zigmunda dok je u Splitu razbješnjeli narod zapalio i sravnio sa zemljom kule i utvrde koje je izgradio Nadbiskup za obranu svojih posjeda; imuniteti, privilegije i prava koje je isti obilno podijelio poništeni su ili ukinuti.

Papa je zbog ovih događaja, izopćio iz Crkve građane Splita, koji o tome nisu vodili računa nego su istog mjesca na Benzijevo mjesto proglasili novim Nadbiskupom nekoga Marina de Cutheisa. No papa Bonifacije IX. je opozvao njegov izbor i tek je naredne 1403. godine, poslušavši umjerenije savjete, odučio povjeriti Nadbiskupiju Pellegrinu, od aragonske kraljevske loze, dajući zauzvrat Andrei dei Benzi, čisto počasnu titulu samaritanskog biskupa odnosno biskupa Samaritanije u Palestini koju je Papa proglasio sjedištem biskupije in partibus, pod nadbiskupijom također in partibus Cesarea.

Benzi je međutim i nakon svog izgona iz Splitske nadbiskupije zadržao naslov Splitskog nadbiskupa barem do 1413. u diplomatskim pismima ugarskog kralja, iako je ova Nadbiskupija uredno posjedovala svog novog pastora. To se može pripisati činjenici što Benzi nije još bio odustao od svojih pretenzija na biskupsku stolicu s koje je nasilno istjeran tim više što je sam ugarski kraj zastupao ova prava i nije kako ćemo vidjeti sve do navedene 1413. godine htio priznati nasljednika biskupa Andree u Splitskoj biskupiji.

Dok je Andrea dei Benzi boravio na dvoru kralja Zigmunda, dogodilo se da je u Ugarskog ostalo ispražnjeno mjesto biskupa grada Eger (tal. Agria) koji se nalazi na rijeci Eger, čiji je biskup Tommaso di Ludany morao pobjeći poput Benzija zbog pobune protiv samog kralja Zigmunda. Egerskoj biskupiji tada je predložen Andrea da Gualdo u svojstvu vikara i to je jasno i iz sljedećih riječi iz jednog njegovog pisma koje je dao Esperies godine 1405: «Nos Andreas miseratione divina Archiepiscopus Spalatensis et Legum Doctor, Vicariusque in spiritualibus ac Pontificalibus, dioecesis Agriensis Generalis, per sedem Apostolicam specialiter deputatus …

Za vrijeme njegovog vikarijata u egerskoj biskupiji, točnije 1407. kralj Zigmund je Benzija je poslao k Papi u svojstvu govornika zajedno s Valentinom, kardinalom naslova sv. Fabijana, biskupom ugarskog grada Pet Crkvi (Funfkirchen) kako bi udjelio oprost onima koji su sljedili kraljevsku zastavu u ratu protiv Turaka; na taj zahtjev Papa Grgur XII. je pristao pismenim odgovorom od 2. studenog iste godine. Nakon toga je rečeni papa u brevu (papisko službeno pismo) napisanim u Sieni u kolovozu Benzija imenovao generalnim sakupljačem svih prihoda Apostolske komore u Ugarskoj, za provincije Kalocsa i Esztergom.

7. svibnja 1409. umro je splitski nadbiskup Pellegrin Aragonski i umjesto njega kanonici tog grada izabrali su splitskog arhiđakona, Domnia del Giudice. Taj izbor ratificirao je papa Ivan XXIII. koji je u isto vrijeme, 30. srpnja 1410. možda kako bi preduhitrio i paralizirao Andreu u bilo kakvoj pretenziji na povratak u splitsku crkvu, oslobodio Andreu bilo kakve spone koja ga je vezivala sa splitskom episkopijom te mu je dodjelio počasni naslov Tebanskog nadbiskupa, kao što je prije imao naslov samaritanskog biskupa.

No Kralj Zigmund, Andrijin vjerni zaštitnik u cilju omogućavanja njegovog povratka u prvobitno prebivalište za kojim je žudio, nije prihvaćao izbor Domnija. Možda je to bilo iz egoističkih pobuda, odnosno potrebe da dastavi u kontakt s nepouzdanim Splićanima jednog prelata kojeg je on odredio i koji bi podržao autoritet svog kraljevskog zaštitnika. Tada je Papa opozvao Domnijev izbor izabravši paškog biskupa Pietra Faentina. No ugarski kralj odbio je i Pažanina te je 1412. na dan mučenika sv. Valentina ovako napisao splitskom pučanstvu:
«… Mi apsolutno želimo da se smatra, drži, štuje i cijeni za pravog Splitskog nadbiskupa, naš prečasni Andrea Splitski nadbiskup i nitko drugi; nalažemo stoga neopozivo i naređujemo sa svom našom voljom vašu vjernost i svakom od vas ponaosob da čim primite ovo pismo, koga god drugog da volite, osobito tog dotičnog Duima ili Domnija, nekad splitskog arhiđakona, i paškog biskupa Pietra Faentina koji su se, pokušavajući zauzeti i zauzimajući različitim putevima i načinima navedenu Nadbiskupiju, htjeli umiješati u to na štetu našeg prava na patronat i samog Andree splitskog nadbiskupa što su iz toga bili izuzeti, morate prihvatiti za vašeg Pastora i vašeg metropolitu navedenog Andreu… unatoč bilo kakvoj papinskoj buli ili pismu ili kakvom drugom pismenom odgovoru… No ni autoritet ni volja kralja Zigmunda nisu uspjevali vratiti Andreu iz Gualda u Splitsku nadbiskupiju zbog čega se i sam kralj, konačno potaknut razlozima i molbama Splićana, odlučio priznati definitivni gubitak ovog sjedišta za Andreu. No možda je kralj popustio jer mu je namjenio ne manje zavidnu nadbiskupiju ugarskih gradova Kolocza i Bacs; Benzi je imenovan nadbiskupom 4. siječnja 1413. A da je to sjedište bilo od iznimne važnosti svjedoči činjenica da su upravo nadbiskupi Kolocze imali privilegiju krunidbe ugarskih kraljeva.
Isto tako je točno da je u nekim kraljevski poveljama od 1413. do 1417., zasigurno lažnim ili netočnim, rečeno da je biskupija u Coloczi prazna; no to ne pobija stanje stvari jer se u mnogim drugim nesumnjivim dokumentima jasno navodi da je Andrea dei Benzi nadbiskup. Jedno pismo pape Ivana XXIII. od 15. srpnja 1414. ovako je naslovljeno: «in manus Reverendi Andreae archiepiscopi Colocensis, utriusque juris doctoris, nostri consiliarit cari et fidelis, vice et nominee SS. D. N. P. P. Ioannis… »
Osim toga kralj Zigmund, pišući građanima Konstanza prije nego je u tom gradu sazvan istoimeni veliki Koncil, odnosno prije studenog 1414. kako bi garantirali svaku sigurnost i poštovanje za papu Ivana XXIII. koji se trebao uputiti na Koncil, naređuje im da daju o tome garanciju i zakletvu «in manus Reverendi Andreae archiepiscopi Colocensis, utrisque juris doctoris, nostri consiliarit cari et fidelis, vice et nomine SS.D.N.P.P.Ioannis…»Dakle nedvojbeno je da je on 1414. već bio priznat kao Nadbiskup Kolocza i Bacsa, kako od strane Pape tako od strane ugarskog kralja.
Gore smo spomenuli Koncil u Konstanzu koji je sazvan voljom Pape Ivana XXIII. i kralja Zigmunda, koji je vrlo slavan u povijesti jer je okončao veliki Zapadni raskol kada su se tri pape istovremeno odnosno Ivan XXIII., Grgur XII. i Benedikt XIII. otimali za nedjeljivu papinsku stolicu. Nadbiskup Andrea imao je veliku ulogu u radu Koncila koji je trajao od 1414. do 1418. On je između srpnja i listopada 1414. poslan od kralja Zigmunda da se uputi u Rimini gdje je tada boravio papa Grgur XII. da ga nagovori da se i on uputi u Konstanz. I drugi papa Ivan XXIII. gotovo u isto vrijeme, pismom od 15.srpnja 1414. piše Nadbiskupui da, znajući da ovaj mora proći preko Romagne i drugih krajeva Italije kako bi stigao u Konstanz, iskoristi tu priliku i nagovori visoke crkvene dostojanstvenike iz tih krajeva da se i oni upute na Koncil.
Koristeći priliku putovanja po Italijim vjerojatno je Andrea dei Benzi posjetio i rodno mjesto. Sumnjamo na to zbog činjenice da je malo nakon toga, 13. travnja 1415., Komuna Perugia na prijedlog perugianskog biskupa Antonia dei Michelotti, koji je postupao po službenom zahtjevu kralja Zigmunda i samog Andree, svečano dodijelila status građanina Perugie Nadbiskupu Benziju i trojici njegove braće, Bartolomeju, Petru Paulu i Šimunu kao i Šimunovim sinovima kako proizlazi iz originalnih dokumentata iz tog vremena.
Nakon što je izvršio poslanstvo koje je dobio za Italiju i stigao u Konstanz, ovdje je u potpunosti izvršio zadatak koji mu je povjerio ugarski kralj odnosno trebao je zajamčiti dužno poštovanje i sigurnost za Papu kada ovaj bude kročio u grad izabran za sjedište velikog Koncila. I zaista je od naroda i poglavarstva Konstanza primio svečano i javno u Gradskoj palači formulu zakletve na Evanđelje i obećanja vjernosti koje je zatražio papa Ivan XXIII. od kralja Zigmunda.

Kada je uspješno završeno i ovo izaslanstvo, čini se da se Andrea dei Benzi udaljio iz Konstanza, no samo nakratko, jer je vidljivo da se ovamo vratio naredne godine kako bi aktivno sudjelovao u radu Koncila. U ovim Aktima Koncila na dan 9. veljače 1415. može se pročitaiti vijest: «Archiepiscopas Strigoniensis, necnon Andreas Colocensis, hoc fere tempore venerunt». Zatim je ostao u tom gradu do kraja Koncila 22. travnja 1418. i prisege trojice pape protivnika. To je uistinu bilo tako jer je u dokumentu kojim novi papa Martino V. dana 26. siječnja 1418. odobrava nagradu kralju Zigmundu, kome se može zahvaliti uspjeh Koncila, da može godinu dana sakupljati desetinu crkvenih dobara germanskog klera te piše: « …. Datum Constantiae …. Anno Dom. 1418 Ind. II, die vero lunae, 2 mensis Maij…. praesentibus ibidem… reverendis in Christo patribus DD. Andrea archiespiscopo Colocensi.. .».

Nakon završetka Koncila, narednog mjeseca svibnja, papa Martino V. i ugarski kralj definitivno su napustili Konstanz; no nadbiskup Andrea nije se više morao vratiti sa svojim kraljem u daleke i plodne ugarske zemlje, u svoje sjedište u Kolocsu. Dogodilo se naime da je godinu prije završetka Koncila Guglielmo (Williem) di Raronia, biskup Siona, švicarskog grada i središta pokrajine Wallis, zbog nekih žestokih pobuna naroda protiv njegove moćne obitelji koja je vladala u Sionu, da bi spasio život morao pobjeći iz ovog grada i skloniti se u Bern odakle je loše mogao voditi napuštenu i daleku sionsku biskupiju, na latinskom Sedunum. Tako pripovijeda i Simler u svom djelu: Opis Wallisa i Alpa. Da bi uklonili ovu nepriliku isti crkveni velikodostojnici koji su tada sudjelovali na Koncilu 1418. imenovali su Andreu dei Benzi nadbiskupa Kolocse vikarom ili upraviteljem Sionske biskupije dok biskup Giuglielmo di Raronia ne bude vraćen u svoje sjedište ili dok ga netko drugi ne nasljedi; ovo imenovanje uredno je potvrdio u Rimu Martino V. koji je također oslobodio Benzija veza koje su ga držale za Crkvu u Kolocsi.

I sam Simler, lutajući, pripovjeda da je početkom 1420., nakon što je Wallisom zavladao mir, biskup Guglielmo di Raronia ponovo zaposjeo Sionsko sjedište. No zahvaljujući starim i autentičnim dokumentima dokazati ćemo da je Andrea dei Benzi, do kraja svog pustolovnog života, zadržao upravljanje Sionskom crkvom, najprije kao vikar Giuglielma di Raronia, zatim kao stvarni biskup. Do smrti sionskog biskupa bjegunca Guglielma, Benzi je u tom sjedištu djelovao kao obični biskupski vikar, no bulom pape Eugenia IV. od 20. travnja 1431., upućenom Sionskom kaptolu, imenovan je stvarnim biskupom Siona. U isto vrijeme Papa je, poput svog prethodnika Martina V., oslobodio Benzija svih veza s nadbiskupijom Kolocse koja je ostala sve do tog trenutka bez nadbiskupa i u koju je postavio za nadbiskupa Giovannija dei Buondelmonti koji je upravljao u svojstvu vikara na mjestu Benzija.

U svezi svega rečenog i kao što se dogodilo kad je Andrea napustio Splitsku nadbiskupiju, tako je i nakon njegovog odlaska i Kolocse odnosno do 1431. godine, unatoč tome što je prebivao u Sionu i dalje je zadržao naslov nadbiskupa Kolocse kako proizlazi iz mnogih njegovih pisama i isprava kralja Zigmunda kojise čuvaju u arhivima Siona i Kolocse u kojima Benzi figurira kao «Archiepiscopus Colocensis et administrator perpetuus ecclesie sedunensis». Ono što na prvi pogled može izgledati kontradiktorno ili kao nezasluženo gomilanje funkcija, objašnjava se lako činjenicom da je nadbiskupija Kolocse nakon što je ostala bez Andree dei Benzi proglašena upražnjenom i takvom je i ostala, pod upravljanjem običnih vikara sve do 1431. Bilo je stoga prirodno da Benzi, koji je i sam do te godine vršio samo dužnost vikara u Sionskoj biskupiji, još čuvao naslov nadbiskupa upražnjene Crkve u Kolocsi unatoč malobrojnim vezama koje je još imao s njom pa se tako nakon njegovog odlaska u Sion u crkvenoj povijesti Ugarske on više ne spominje. Tome treba dodati da je Benzi sigurno nerado stupio na dužnost u Sionu, kao i da se nije odrekao svih prava na tu nadbiskupiju unatoč ponovljenim ovlaštenjima koja su mu stizala od Svete Stolice. Tako se u ranije spomenutoj buli od 20. travnja 1431. kojom papa Eugenio IV. obaviještava Sionski kaptol o definitivnom izboru Benzija nalazi sljedeća rečenica koja rasvjetljava Benzijeve težnje: Cum autetn predecessor (Martino V) ….Wilelmum (de Raronia) …. a regimine et administratione dicte ecclesie (di Sion) amovisset, dictumque Andream episcopum, licet ignarum et non consentientem, a vinculo qua ecclesie Colocensi (cui) preerat tenebatur absolvisset, ac ad eandem vestram ecclesiam transtulisset…. etc.».
Zbog kojeg je razloga Andrea dei Benzi podnosio taj nedobrovoljni egzil u surove planine Wallisa, u biskupiju koja je tada bila uzburkana žestokim unutarnjim političkim i crkvenim razdorima i zašto nije iskoristio sav svoj utjecaj da se vrati u omiljeno, mirno i bogato prebivalište u Kolocsi, pod zaštitom Zigmunda nije nam poznato. Tim više se čini neobjašnjivo da je nadbiskupija u Kolocsi nakon Benzijevog odlaska ostala upražnjena od 1419. do 1431. pod upravom običnih vikara ili upravitelja kad je bilo tako lako za njega da se tamo vrati.

Zasigurno ni u Wallisu nije manjkalo debelih renti: za vrijeme uprave Sionskom biskupijom točnije 21. kolovoza 1425. čini se da je primio nadarbinu benediktinske Opatije sv. Adriana iz Zalawarama kod Wesprima u Ugarskoj. U samom Sionu mogao se okružiti svojom rodbinom i sugrađanima pozvavši ih sebi iz rodnog Gualda. U pergamenama sionskog arhiva u to vrijeme se često nalaze njihova imena sa pripadajućim titulama i funkcijama koje su obnašali. Na primjer postoji javnobilježnička isprava sačinjena u Sionu 26. veljače 1419. koja počinje riječima: Nos Andreas Dei et apostolice sedis grafia archiepiscopus Collocensis, generalis et perpetuus administrator in spiritualibus ecclesie Sedunensis per Sedem Apostolicam specialiter deputatus, comes et prefectus Vallesii… » u čijem zaključku piše»… « … presentibus providis et honorabi libus viris magistro Hugonoto Richardi cive Sedunense et Corando Sancti Thomae de Gualdo Macerine dicecesis, et aliis pluribus testibus vocatis» rukom «Raverius Conradini de Gualdo Nucerine diocesis, publicus sacra et imperiali auctoritate notarius ……. U drugim dokumentima istog arhiva Sionskog kaptola, često se pojavljuju sljedeće bilješke:
« Seduni 24 Junii 1426 — Benedictus de Gualdo, rector capelle Sancte Trinitatis».

«30 Aprilis 1428 — Benedictus de Gualdo, capellanus dni Andree Archiepiscopi Coloc. administratoris ecclesie Sedunensis».

«Sedani 24 Maij 1428 — Petrus Andreas filius nobilis Amoris filii nobilis quondam Petri de Benchiis de Gualdo, Dei et imperialis majestatis grada comes palatinus».

«2 Maij 1432 — Nobiles Petrus Andreas et Symon ejus frater de Benciis de Gualdo, nepotes episcopi, comites palatini ».

« 7 Januarij 1436 — Nobilis Petrus Andree nepos dni Andree episcopi Sedunensis».

Ovdje ćemo zabilježiti usput da se od gore spomenutog Amora dei Benzi, odnosno u osobi njegovog sina Benza dei Benzi odvojio jedan ogranak ove obitelji koji se naselio u obližnjem gradu Gubbio. Tamo je naime ovaj Benzo, sin Amorov, oženio Auru kćer vrlo poštovanog doktora medicine Maestra Girolama sina Maestra Francesca.

Smrt nadbiskupa Andree dogodila se u Sionu u castro Majorie dana 17. travnja 1437. te je sahranjen u katedrali ovoga grada u Krstionici odnosno na Oltaru sv. Andrije kojeg je on sam utemeljio, u jednoj monumentalnoj mramornoj grobnici kojoj je 30. siječnja 1451. pridodan dugi natpis na gotici koji spominje pokojnika i koji ovako počinje:
Anno Dni M°. CCCC 0 . XXXVII 0 . die. mercurii. XVII. obiit.
aplis. hora. completorii, in castro. Maiorie R. P. D. Andreas.
de Gualdo. epis. Sedun. qui. rexit. ecclesiam. Sed. XIX. anis….
Benzijev lik nalazi se i u biskupskoj palači u Sionu među mnogim drugima.

Neki su pogrešno smatrali da je Benzi umro u mjestu Gualdo Tadino, možda stoga jer se tamo nalazi jedna počasna prazna grobnica ili komemorativni grob u pločniku naše Crkve sv. Frane gdje se zaista i danas vidi jedan veliki nadgrobni kamen iz XV. stoljeća na kojem je uklesan cijeli njegov lik s biskupskim štapom u desnoj, a mačem u lijevoj ruci kao znak i njegove svjetovne jurisdikcije koju je vršio u svojoj biskupiji poput najvećeg dijela biskupa u tadašnjoj Germaniji; sa strane glave dva štita s grbom u kojem je lik ovnove glave što je obiteljski grb Benzijevih. Na nadgrobni kamen dodan je veliki grobni natpis koji se razbio 1790. tijekom rekonstrukcije poda crkve.

Nakon što smo ispričali Benzijev život na kraju je vrlo važno dodati jednu bilješku. Daniele Parlati govoreći o nadbiskupu Andriji u svom već spomenutom djelu «Illirico Sacro» lako je došao u zabludu zbog činjenice što je, budući da mu nije bilo poznato nadbiskupovo prezime odnosno Bentiis (dei Benzi, od Benzijevih) jer ga je uvijek nalazio u dokumentima samo pod nazivom Andreas de Gualdo, zamjenio naziv njegovog rodnog mjesta s imenom jedne druge istoimene stare talijanske obitelji pa je poistovjetio ovog građanina Gualda s jednim Andrea di Giovanni koji je tada pripadao slavnoj obitelji Gualdo iz Vicenze. Istu grešku napravio je i Moroni u svom «Rječniku učenosti» ovaj put navodeći da nadbiskup Andrea potjeće od obitelj Gualdo iz Riminija, a ne iz Vicenze. Vrlo lako su se prevarili i svi ostali povijesničari nakon njih, koji su se govoreći o Benziju pozivali na Parlatija i Moronija. Od suvremenika to je na primjer Crollalanza koji u svom «Povijesnom plemičkom rječniku» među članovima obitelji Gualdo spominje nekog «Andriju, splitskog nadbiskupa 1390».

Ipak jasno proizlazi iz mnogih činjenica i dokumenata koji se na njega odnose da se nadbiskupov otac zvao Pietro, a ne Giovanni, da njegovo prezime nije «Gualdo» nego «dei Benzi» i da je njegovo rodno mjesto današnji Gualdo Tadino ili Gualdo di Nocera, a ne Rimini ili Vicenza. U ranije spomenutom aktu kojim poglavarstvo Perugie 1415. dodjeljuje Benziju i njegov obitelj status građanina Perugie, stoji napisano da je kralj Zigmund …….. recommictebat comuni Perusi dominum Andream de Gualdo Nucerie (Gualdo di Nocera) archiepiscopum colociensem, eius dilectum et fidelem consiliarum …… Dalje u istom dokumentu, Nadbiskup se ovako navodi s ocem, braćom i nećacima: ……. dominus Andreas, et Bartolomeus et dominus Petrus Paulus, filii olim magistri Petri Gionte de Bentiis de Gualdo, fraters carnales dicti domini Andree; et filii Ximonis fratris carnalis dicti domini archiepiscopi et nepotes dicti domini Andree …….. U aktima Koncila u Konstanzu naziva se…… Andreas de
Benziis de Gualdo, Legum Doctor, Archiepiscopus Colocensis ». U jednom pismu kralja Zigmunda datiranom 24. kolovoza 1412. nazvan je « dominus Andreas de Bentiis de Gualdo, Archiepiscopus Spalatensis ».

Sve to ne uzimajući u obzir druge dokumente u kojime je latinizirano prezime de Bentiis prolazeći kroz barijere stranog jezika izišlo deformirano, no još uvijek prepoznatljivo. Tako Stefano Katona u svojoj knjizi «Povijest metropolitske crkve u Kolocsi» piše de Brentiis. Ignazio de Batthyan, transilvanijski biskup u svojim rukopisima izvučenim iz Vatinkaskih arhiva donosi sljedeću notu: ”1413. 4 Ian. Fr. Andreas de Brume dictus, archiepiscopus Tebanensis, providetur de ecclesiis Colocensi et Bachiensi». Tako je i u Tavole Concistoriali, gdje se čita: «Anno 1413, pridie nonas Ianuarii, provisum est Eccle siae Colocensi et Bacsiensi unitis …… de persona Fr. Andreae, de Brunse dicti, archiepiscopi Thebani». I konačno Eubel, koji u svojoj «Hierarchia Catholica Medii Aevi» stalno navodi našeg biskupa pod imenom Andreas Benzis de Goalda (de Gualdo).

Iz svega toga, osobito iz perugianskog dokumenta, jasno proizlazi da apelativ Benzi predstavlja prezime našeg Nadbiskupa, a riječ Gualdo rodno mjesto. Uostalom dovoljna bi bila i sama činjenica postojanja komemorativne grobnice u Crkvi sv. Frane u Gualdo Tadino da potvrdi da je to njegovo rodno mjesto i već spomenuti boravak u Sionu nekih Nadbiskupovih članova obitelji i sugrađana koji se u dokumentima navode ne pod prezimenom Gualdo, već da su porijeklom de Gualdo, Nucerine dioecesis.

Nadalje razllika između plemićkog grba nadbiskupa Andrije i onih obitelji Gualdo iz Vicenze i Riminija trebala je biti dovoljna da Farlati, Moroni i njihovi sljedbenici barem posumnjaju da su pogriješili. Nadbiskup Andrea kako proizlazi iz mnogih dokumenata Koncila u Konstanzu i njegove počasne grobnice imao je na grbu u srebrnom polju crnu glavu ovna s crvenim jezikom koji izlazi iz usta; obitelj Gualdo iz Vicenze ima kometu, kulu, dvoglavog orla, a obitelj Gualdo iz Riminija lava umetnutog na zlatnu pločicu ukrašenu vojničkim pojasom.

Isto tako Andreu Benzija, nadbiskupa Kolocse, ne smijemo zamijeniti s Andreom de Petra, nadbiskupom grada Colossi (danas Konos u Maloj Aziji) porijeklom iz Konstantinopolija, ali grčke krvi, dominikanskim teolog reda govornika koji se u nekim starim dokumentima brka s Benzijem i navodi kao nadbiskup Kolocse. Tako ovaj potonji kojeg je papa Eugenio IV. poslao kao legata na Bazilejski koncil 1411., a potom ga je isti papa nakon Firentinskog koncila 1439. poslao da propovijeda na Cipar i u druge krajeve Istoka, nema ništa zajedničkog s našim Benzijem.