“Azra, jeb’la majke!” dobrodušno je podvikivao Meho na svoju najstariju kći kad mu nebi dovoljno brzo donosila toplu vodu i izlijevala u lavor u kojem se on u dvorištu pokušavao oprati nakon noćne smjene jer kupatila nije bilo. Radio je u splitskoj jadranskoj željezari, tu je stanovao kao podstanar, a došao je iz Srbije pa ga mi nazivali Srbijanac, a on se ljutio opet sa onim svojim “Otkud ja srbijanac, jeb’li majke” i pokušavao objasnit iza koliko brda od Novog pazara je njegovo selo i pominjao nekakav Sanđak ali ništa to nama nije bilo jasno “Jeli to u Srbiji – je. Onda si ti srbijanac i gotovo”. A on bi onda rezignirano i pomirljivo i potiho oduljio ono svoje “jeeeeb’liii maaajkeeee” dok se udaljavao odustajući od objašnjavanja, a i polako shvatajući da je to možda ipak neka naša njemu nerazumljiva dalmatinska zajebancija.

Meni tada desetogodišnjaku on je djelovao kao starac, onako garav od šljake koju je gol do pasa ispirao sa sebe prskajući tu vodu svuda oko sebe, a njegove tri kćeri, jedna drugoj do uha i žena koju je nazivao “moja hanuma” trčkaraju po dvorištu, svaka sa svojim zadatkom, sapun, ručnik, topla voda, a žena sa onim najvažnijim da u džepu pregače sačuva od vode kutiju duvana i šibice jer će on odmah, možda i prije nego što se obriše ručnikom narediti “Daj”. Onda ona pažljivo i polako najprije iz džepa izvadi kutiju pa iz kutije cigaretu koju mu stavi u usta da nebi nedajbože koja kap vode zaostala na njegovim rukama dodirnila papir cigarete i upropastila je. Onda zapali šibicu i štiteći ga savijenim dlanovima obje ruke prinese plamen vrhu cigarete koji on duboko povuće i otpuhne prvi dim. Tako nastavlja pušiti ne dodirujući je rukama, a ono malo vode sa njih namjerno otrese na neku od kćeri pa onda ona povriskujući bježi od njega.

Rekoh kako mi djelovao kao starac, a tada nije imao ni 30. Štrkljav, mršav, neobrijan i često snužden, vječno sa tom cigaretom u ustima. Kad bi vrijeme dopuštalo živjelo se vani, na tom betoniranom dvorištu u Donke. Bio neki klimav stol, tri četri isto tako klimave stolice, sve različite jedna od druge i jedan drveni sanduk na kojem je uvijek sjedila najmlađa kći, najmanja od svih jer nekog težeg sanduk od jaffa naranči sa poklopcem nebi ni podnio. Tu bi hanuma iznijela tanjure i pribor, pa onda neku okruglu tepsiju punu pite krompirače koju bi onda on dijelio svima na tanjure. Gledao bi da bude svima isto, nebi sebi najviše ali onda bi djeca “Nemoj meni babo toliko, ne mogu ja toliko” pa bi odvadili dio ali ne natrag u tepsiju nego njemu na tanjur. I žena bi odmah ništa ne govoreći odmah pola svoga njemu na tanjur tako da bi on vjerojatno pola smazao sam, a svi oni drugu polovicu. Ja sam to gledao sa svoga prozora na stražnjem dijelu kuće, a on kad bi me primjetio zvao bi pokretom ruke govoreći “Dođi, ajde ima i za tebe”. Meni je ta krompiruša onako zlatno žute boje još u tepsiji djelovala jako primamljivo ali majka mi je zabranila “Da nisi ni slučajno išao kad te zovu, oni uvijek zovu ali znaš da nemaju dovoljno ni za sebe”. Tako bih se ja pristojno zahvalio “Neka, hvala, ne mogu, upravo sam jeo” a bio bih gladniji od njih jer majka još nije došla sa posla, a kad dođe tek bi onda počinjala nešto spremat.

ns